TUŽBA radi ništavosti ugovora o kreditu i javnobilježničkog akta (kredit bez hipoteke) - austrijske zadruge

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U _________

                                                                                         Mjesto i datum; ______________. g.

Pravna stvar

Tužitelj: ________________________________________

Tuženik: _______________________________________________

radi: ništavosti ugovora o kreditu i javnobilježničkog akta       

T U Ž B A

VPS:  300.000,00 kn                                                                                               3x

Tužiteljica  je  lošeg imovnog stanja, blokiranih računa, bez imovine,  te bi platež troška postupka predstavljalo otegotnu okolnost za svakodnevni život tužiteljice, pa se slijedom istog traži oslobađanje od plateža troškova postupka, a sve sukladno odredbi članka 172. Zakona o parničnom postupku.

Dokaz. Potvrda o oslobađanju od sudske pristojbe

                      

I Tužiteljica je sa tuženikom zaključila  ugovor o kreditu i to;  Ugovor o otplati kredita, broj računa: __________________, od ___________. godine na iznos od _________ eur, uz kamatnu stopu od 10,13 % godišnje, uz ugovorenu zateznu kamatu (kamate na kamate) po stopi od 4% godišnje, te 2% troškovi obrade kredita.  Ugovor o otplati kredita nije ovjeren kod javnog bilježnika, ni solemniziran te u smislu odredbe Ovršnog zakona i Zakona o javnom bilježništvu nema svojstvo ovršne isprave podobne za provedbu ovrhe nad novčanim sredstvima i imovinom.  Tužiteljica je ovjerila i Suglasnost o zapljeni novčanih sredstava, kojom suglasnosti je dala pristanak da se zapljene sva novčana sredstva na svim tekućim i žiro računima koje tužiteljica ima kod poslovnih banaka ili pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, a da se zapljenjeni iznose prenesu u korist vjerovnika na njegov račun i Suglasnost o zapljeni  OV-______________ od ___________. godine

Dokaz; preslika ugovora

U svezi predmetnog tereta I tuženik je pokrenuo ovršni postupak pod brojem OV____________ u kojem postupku je kod FINE, Poslovnica ________, dostavio Suglasnost o zapljeni koji mu je predala tužiteljica, te bez ikakve opomene i obavijesti Nalogom naložio FINI da zaplijenjena sredstva prenesu na račun punomoćnika ovrhovoditelja. U očevidniku o redoslijedu plaćanja koji je dana _________. izdala FINA evidentno je da se ovrha provodi  u korist  Ovrhovoditelja H.Ž. Za,jednički odvjetnički  ured R i H.Ž., IBAN: HRXXXXXXXXXXX – i to na temelju Ugovora o kreditu sklopljenog između vjerovnika _________________, registrirana zadruga z omejenim jamstvom, i dužnika ________________, i Suglasnosti o zapljeni od ____________. godine u kojoj suglasnosti NIJE NAVEDENA ISPRAVA NA KOJU SE SUGLASNOST ODNOSI I ODOBRENJE ZAPLJENE  I ISPLATE NOVČANIH SREDSTAVA. U navedenoj Suglasnosti o zapljeni broj OV ___________od ___________ godine  nije naznačen račun ovrhovoditelja, ni ovrhovoditelj, dok je u članku V. Suglasnosti tek naznačeno da će se o svakoj eventualnoj nemogućnosti provedbe ovrhe obavijestiti odvjetnički ured H.Ž. i R.Ž., odvjetnike iz Varaždina.

U ovršnom postupku broj _________________očigledno se radi o nedostatku aktivne legitimacije ovrhovoditelja obzirom da se ovrha provodi u korist „ovrhovoditelja“ Odvjetničkog ureda, ,  dok je u ugovor kao vjerovnik naznačena Posojilnica-Bank Zila.

Nadalje, tuženiku je rad u financijskom poslovanju  na području Republike Hrvatske bio zabranjen zakonom obzirom da nije imao u skladu sa Zakonom registriranu stranu podružnicu, odnosno nije imao potrebna dozvole za financijsko poslovanje koje izdaje HNB i HANFA. Takvo nezakonito i nelegalno poslovanje, suprotno zakonu Države u kojoj se isto provodi, temeljem odredbi zakona RH i Ustava ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa tako nelegalni i nezakoniti akti ne mogu ni biti osnov za provedbu ovrhe, tim više, što u ovršnoj ispravi nije naznačen ovrhovoditelj Odvjetnički ured H.Ž.  – a u čiju korist i na čiji račun se provodi zapljena i isplata sredstava.

II U potvrdi  izdanoj od strane austrijskog tijela FMA tijela koje vrši nadzor austrijskog financijskog tržišta izdanoj  dana 16. listopada 2013. g.  jasno je iskazano da se na poslovanje austrijskih kreditnih ustanova banaka na području Republike Hrvatske primjenjuju odredbe zakona Republike Hrvatske.

Predmetni dopis bio je upućen istom tijelu radi zadobijanja podataka u svezi poslovanja pravnih osoba naziva Raiffeisenank i Raiffeisenlandsbank, uključujući i tuženika, naročito za period prije stupanja Hrvatske u EU, odnosno i za 2005. godinu u vrijeme kada su tužitelji i I tuženik zaključili označeni ugovor o davanju kredita.  Za jednu od istih pravnih osoba dostavlja se i očitovanje HNB-a u kojem se objašnjava način rada na području Republike Hrvatske. Naime, za obavljanje djelatnosti u ovom slučaju davanja kredita bankovne poslove potrebna je suglasnost, dozvola za rad izdana od HNB-a koja se daje na temelju zahtjeva i rada određenog broja godina na području države iz koje dolazi podnositelj zahtjeva. Kao konačnica predmetnog postupka prije samog obavljanja djelatnosti potrebno je osnovati podružnicu.

Ukoliko se sagleda pravna regulativa, potvrde HNB-a koje su se dostavile, te očitovanje austrijskog FMA- daje se slijedeći zaključak;

Tuženik kao i pravne osobe/financijske ustanove zajedničkog naziva Raiffeisenbank i Raiffeisenlandsbank u Republici Hrvatskoj te Posojilnica  trebale su poslovati, obavljati djelatnost sukladno odredbama hrvatskih propisa, a što je u ovom slučaju nadležna zakonska regulativa Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenu Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Budući da iste nisu zadobile dozvolu niti su tražile dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi mogle osnovati podružnicu, iste su nesporno radile protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Republike Hrvatske uzrokuje ništetnost samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, poslova ugovora, itd, koje se prema sudskoj praksi, odlukama Ustavnog suda RH, ne samo da smatraju neštetnima, već i nepostojećima, s obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta tuženika na području Republike Hrvatske.

Tuženik nije radio, obavljao poslovnu djelatnost sukladno zakonima, te je uzrokovao ništetnost ugovora i poslovanja.

Radi reguliranja ništetnosti navedenog Ugovora donešen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine, a u svezi poduzimanja zakonskih mjera radi zaštite oštećenika (tužitelja) koji su sudionici sklapanja ugovora o kreditu, ili ugovora o davanju kredita za što davatelji kredita nisu na području Republike Hrvatske imali potrebna ovlaštenja, Vlada je Saboru RH  dala slijedeći prijedlog, Klasa: 450-02/16-01/01, urbroja: 65-16-03, od 9.ožujka 2016. godine

„Vlada RH predlaže da Hrvatski sabor donese zaključak kojim se zadužujeVladu Republike Hrvatske da zajedno s Hrvatskom narodnom bankom i mjerodavnim tijelima

uprave poduzme sve pravne mjere iz svog djelokruga da se onemogući ilegalno  djelovanje stranih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske te da se onemogući

provođenje ovrha na nekretninama i deložacija, odnosno da bez odgađanja donese odluku

kojom se obustavlja provođenje ovrha i deložacija od strane austrijskih banaka Raiffeisen grupe nad nekretninama građana – korisnika spornih kredita, do okončanja istražnih radnji i sudskih postupaka pokrenutih na temelju privatnih tužbi građana i utvrđivanja zakonitosti financijskog posredovanja, poslovanja i kreditnih odnosa, a u svrhu zaštite hrvatskih građana i utvrđivanja kaznene odgovornosti sudionika u ovim pravnim poslovima.“

Tužitelj je zatražio usmeno zasebno od Hrvatske narodne banke potvrdu o tome je li tuženik imao valjanu dozvolu za obavljanje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, odnosno je li isti ovlašten od strane Hrvatske narodne banke za obavljanje svoje djelatnosti na području RH. Tužitelj je u posjedu potvrde  koja je zatražena za druge ugovornike ugovora sa tuženikom, temeljem koje se izvješćuje od strane Hrvatske narodne banke da Hrvatska narodna banka nije dala ovlaštenje tuženiku da obavlja djelatnost kreditnog poslovanja, niti je isti tuženik tražio naknadno istu suglasnost, radi čega je  o ništetnosti ugovora sklopljenih sa pravnim ili fizičkim osobama koje nisu imale potrebna ovlaštenja za financijsko poslovanje na području RH već riješeno  Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ali i drugim aktima.

Sporni ugovor prividan je ugovor koji između stranaka nije niti nastao. Prividan ugovor ne bi smio proizvoditi nikakve pravne učinke. Tužiteljica nikada nije kontaktirala ni na koji način tuženika, nije sklopila s tuženikom ugovor  o otplati kredita, niti je tuženik isplatio sredstva naznačena u ugovoru.

Tuženik  je kontinuirano duži niz godina i davao kredite te obavljao kreditne poslove na području Republike Hrvatske. Naime, tuženik je organizirano putem mreže posrednika vršio davanje kredita i samim time kreditno poslovanje kao banka na području Republike Hrvatske. Dakle, organizirano vršio prodaju svojih proizvoda, nudeći ih, te potom sklapao poslove kredita na području Republike Hrvatske.

Dakle, ugovor ima sve elemente koji određuju da je predmetni ugovor sklopljen na području Republike Hrvatske i da se na predmetni ugovor u cijelosti primjenjuju odredbe hrvatskog zakonodavstva. Cjelokupni postupak za dobijanja kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog vršio se na području Republike Hrvatske, pa je samim time i posao/djelatnost bankovnog kreditiranja vršen na području Republike Hrvatske. Tuženik je dakle obavljao POSLOVNU DJELATNOST NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE I TO POSLOVNU DJELATNOST IZ DOMENE FINANCIJSKIH/BANKOVNIH POSLOVA, DAVANJA KREDITA.

Dakle, na predmetni posao primjenjuju se i odredbe hrvatskog  zakonodavstva koje određuju valjanost ovakovog pravnog posla, ugovora o kreditu, javnobilježničkog akta i priloga. Sukladno Lex specialis određivati će se i mogućost davanja kredita nekoj pravnoj osobi u ovom slučaju tuženika.

Predmetno definiranje obavljanja poslova banke određene su člankom 4. i 5. Zakona o bankama i to na način kako se navodi u nastavku:

Bankovne usluge može pružati;

1)      banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga,

2)      banka države članice Europske unije iz članka 13. stavka 1. ovog Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske,

3)      podružnica strane banke iz članka 13. stavka 2. ovog Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske,

4)      štedna banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga

Bankovne usluge su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredtava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca.

Bankovne usluge smiju pružati samo osobe koje su prije navedene i koje imaju dozvolu Hrvatske narodne banke.

Banka je financijska institucija koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj.

Banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, može pružati i ostale financijske usluge, ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga i to:

-          kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite, i financiranje komercijalnih poslova (uključujući forfeiting),

Hrvatska narodna banka izdaje banci, štednoj banci i podružnici strane banke odobrenje za rad.

Odobrenje za rad sadrži odobrenje za pružanje bankovnih usluga.

Odobrenje za rad može sadržavati i odobrenje za pružanje ostalih financijskih usluga.

Zakonom o deviznom poslovanju kojim je moguće opisati protupravan rad i djelovanje tuženika na prostoru Republike Hrvatske, sadržano u odredbama  čl. 3., 7. 11, 55.

Nadalje, Zakon o zabrani i spriječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti navodi;

I.                   OPĆE ODREDBE

Članak 1.

(1)   Obavljanje neregistrirane djelatnosti je zabranjeno.

Članak 3.

(1)   Pravna osoba u smislu ovoga Zakona je: trgovačko društvo, zadruga, ustanova, odnosno druga pravna osoba koja obavlja gospodarsku ili drugu djelatnost.

(2)   Fizička osoba u smislu ovog Zakona je svaki pojedinac koji obavlja poslove koji spadaju u djelatnosti slobodnog zanimanja, druge samostalne djelatnosti ili djelatnost obra.

Članak 4.

Odredbe ovog Zakona odnose se i na pravnu i fizičku osobu koja ima sjedište ili prebivalište izvan Republike Hrvatske, a obavlja djelatnost na području Republike Hrvatske.

II.                OBAVLJANJE NEREGISTRIRANE DJELATNOSTI

Članak 5.

(1)   U smislu ovoga Zakona obavljanjem neregistrirane djelatnosti smatraju se slijedeće aktivnosti:

-          kad pravna osoba obavlja djelatnost koja nije upisana u sudski registar ili drugi odgovarajući registar.

-          Kad pravna osoba nema zakonom propisane akte o ispunjavanju uvjeta za obavljanje registrirane djelatnosti

-          Kad fizička osoba obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima

-          Kad fizička osoba nema zakonom propisane akte o ispunjavanju uvjeta za obavljanje registrirane djelatnosti

-          Kad pravna ili fizička osoba obavlja djelatnost unatoč zabrani obavljanja djelatnosti

Članak 6.

Pravna ili fizička osoba koja omogući obavljanje neregistrirane djelatnosti iz članka 5. i 6. ovoga  Zakona, jednoj ili većem broju osoba iz članka 3. ovog Zakona sudionik je u obavljanju neregistrirane djelatnosti.

Tužitelj ističe – „da se osporenim pojedinačnim aktima, ugovorima i javnobilježničkim aktima, grubo vrijeđaju i ustavna prava tužitelja“. „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ (Član 5. Ustava RH).

Dakle, ukoliko se gleda osnovni ugovor i poslovni odnos između stranaka ovog posla, tuženik je vršio poslovanje bankovnih poslova na području Republike Hrvatske. Dakle, isti je postupao kao banka na području Republike Hrvatske i kao rezultata rada davao je kredite, isplaćivao iste, upisivao se u zemljišne knjige i provodio postupak  naplate svoje tražbine odnosno naplatu danog kredita iako ne posjeduje  ni Zakonom propisani OIB, a ni druge zakonom propisane uvjete za provedbu ovrhe.

Nesporno je dakle da je tuženik poslovao kao banka na području Republike Hrvatske. Predmetna činjenica je nesporna. Također je nesporno da je isti trebao imati suglasnost i odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje predmetnih poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske budući isto proizlazi iz poslovanja ovrhovoditelja. Također je nesporno da je isti trebao imati i otvorenu podružnicu na području Republike Hrvatske, a da isti to nije učinio. Nesporno je da tuženik predmetnu dozvolu nema, odnosno da ju nije imao u trenutku vršenja predmetnih poslova. Bez obzira što je novac bio uplaćivan iz Republike Hrvatske i da su obrasci kredita dolazili iz Republike Austrije, predmetni pravni posao vršen je na području Republike Hrvatske i smatra se da je isti sklopljen i vršen na području Republike Hrvatske, pa se stoga treba primjenjivati sve odredbe hrvatskih zakona, a oni određuju da upravo tuženik je u obvezi zaprimiti predmetnu dozvolu, odnosno zatražiti je.

Takva odredba je jasna jer upravo centralna banka štiti domaće bankovno tržište i njegove poslove kako bi bio red i kontrola na domaćem financijskom tržištu. Puštanjem da svako može doći na područje druge države bez dozvola za rad, dopušta se financijski nered, nestabilnost domaćeg bankovnog tržišta i samim tim nesigurno financijsko poslovanje uz vođenje parabankovnih sistema. Takav način poslovanja je strogo zabranjen i mora biti kontroliran. Upravo gore citirani zakonski tekstovi i navedeni članci zakona jasno ukazuju na navode tužitelja.

Ukoliko je točno, a isto je nesporno, tuženik je protivno propisima Republike Hrvatske i unatoč zabranama obavljanja financijskog poslovanja bez potrebnih dozvola,  vršio poslovanje bankovnih usluga.

Članak 322. Zakona o obveznim odnosima navodi da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. Budući da se ovdje radi o kreditnom ugovoru isti mora biti u skladu s odredbama zakona koji određuje sam posao kredita i načina rada.

Budući da za vrijeme poslovanja tuženik nije imao odobrenje, dozvolu Hrvatske narodne banke za davanje kredita na području Republike Hrvatske, niti je imao podružnicu upisanu Sudski registrar Republike Hrvatske, isti nije ni mogao poslovati, te je isti ugovor prividan i  ništetan, te ne proizvodi pravni učinak od trenutka njegovog nastajanja, odnosno ugovorene radnje iz ništetnog ugovora ne polučuju učinak. Kako isti ne polučuje učinak, tada ugovor po sili zakona nestaje, poništava se i to ex tunc, od dana nastajanja. Samim time je i vođenje postupka od strane tuženika ništetno, kao i ugovor, odnosno iste nema aktivno legitimaciju za vođenje ovršnog postupka, pa slijedom istog cjelokupni ovršni postupak se vodi temeljem ništetnog ugovora. Sklapanj  ugovora nije sudjelovala druga ugovorna strana, nije bilo prisutnog sudskog tumača pri ugovora, nije bilo punomoćnika, itd.). Samim time tuženik nema aktivnu niti inu drugu legitimaciju za vođenje bilo kakvih ovršnih postupaka na području Republike Hrvatske, na temelju ništetnih i nepostojećih, protuzakonitih i protuustavnih akata, pa je samim time i ovrha broj OV-____________  u cijelosti ništetna.  Osim toga, označeni ovršni postupak broj OV- ____________ pokrenut je s naznakom da ovrhu pokreće ovrhovoditelj Odvjetnički ured H.Ž., te se u korist tog Odvjetničkog ureda na nezakonit način i isplaćuju sredstva. Ta činjenica nije točna. Odvjetnički ured H.Ž.  nije, i ni na koji način ne može biti ovrhovoditelj u čiju korist se sredstva uplaćuju.

Ugovori i akti koji su protivni Zakonu i Ustavu Republike Hrvatske, ništetni su ex tunc, tj. od dana njihovog nastajanja, pa su samim time i ništetne sve kasnije provedene radnje koje se temelje na takvim ništetnim i nepostojećim aktima.

Dokaz; potvrda HNB i potvrda Ministarstva financija RH

           Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102 od 22.rujna 2015.)

 Slijedom rečenog ugovori i akti protivni Zakonu i Ustavu Republike Hrvatske ne proizvode pravni učinak.  Nezakonite i neustavne akte niti ne treba posebno utvrđivati ništetnim, isti su već ništetni činjenicom da su sastavljeni izvan zakona i propisa RH, pa se dakle ni na koji način ne mogu legalizirati i proglasiti valjanim, jer ono što nije po Zakonu i Ustavu RH, niti ne postoji, i nema pravni učinak. (Ustavni sud RH).

Zakon o izmjenama i dopunama  Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15. i 78/15.)  propisuje:

Čl. 19. j (1) Ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. Zakon je objavljen u Narodnim novinama broj  102 dana 22. rujna 2015. godine i  stupio je na snagu dana 30. rujna 2015. godine.

Člankom 19.k. istog Zakona navedeno je  „(1) Ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, sud će, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika.  (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj ne može uvjetovati odgodu ovrhe davanjem jamčevine.  

(2)Prijedlog za odgodu ovrhe prema ovom Zakonu potrošač kao ovršenik može zatražiti neovisno od toga je li podnio prijedlog za odgodu ovrhe u ovršnom postupku koji je u tijeku na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.

„Vlada Republike Hrvatske u svojem Prijedlogu upućenom Saboru RH, a radi rješavanja ovog kompleksnog pitanja, i u svrhu obustave dolažija i nezakonitih ovrha,  istakla je da je s ciljem zaštite potrošača i tržišnih konkurenata od nesavjesnog poslovanja osoba koje nemaju odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanja pri potrošačkom kreditiranju člankom 1.Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, između ostalog, u Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15 i 78/15) dodana glava IV.b i članak 19.k. Odredbom članka 19.k stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15 i 102/15, u daljnjem tekstu: ZPK) propisano je da će sud na prijedlog ovršenika/potrošača, protiv kojeg se vodi ovršni postupak radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika, ako je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti navedenog ugovora.

U tom slučaju ne primjenjuju se pravila o pretpostavkama koje trebaju biti

ispunjene za prihvaćanje ovršenikovog prijedloga za odgodu ovrhe, kao ni pravila o davanju

jamčevine određena općim propisom kojim se uređuje ovršni postupak, dok iz stavka 3. članka

19.k ZPK-a nedvojbeno proizlazi da se prijedlog za odgodu ovrhe propisan tim člankom može podnijeti i u onim ovršnim postupcima koji su u tijeku na dan stupanja na snagu ZID ZPK/15.“

Pravne osobe/financijske ustanove sa sjedištem u Austriji pod skupnim nazivom austrijske RBA i Posojilnica zadruge  trebale su poslovati, obavljati djelatnost sukladno odredbama hrvatskih propisa, a što je u ovom slučaju nadležna zakonska regulativa Zakon o bankama i Zakon o kreditnim ustanovama, uz primjenu Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Budući da isti nije zadobio dozvolu niti je  tražio dozvolu/suglasnost za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti u Republici Hrvatskoj, a sve kako bi mogao osnovati podružnicu, isti je nesporno radio protuzakonito. Protuzakonitost, odnosno postupanje suprotno odredbama zakona/propisa Republike Hrvatske uzrokuje ništetnost  ex tunc, a samim time poništavanje predmetnih pravnih radnji, ugovora,  akata, itd, koje se prema sudskoj praksi, odlukama Ustavnog suda RH, ne samo da smatraju ništetnima, već i nepostojećima, s obzirom na nedostatak pravnog legitimiteta tuženika kao ovrhovoditelja   na području Republike Hrvatske, kao i na činjenicu da su ugovori kod javnog bilježnika ovjereni bez prisusustva druge ugovorne strane i bez potrebne solemnizacije i nadovjere (legalizacije akta (ugovora o kreditu sklopljenog sa stranom osobom).

Samim time tuženik nije bio ovlašten, nije ovlašten, niti je aktivno legitimiran,  provoditi ovrhu na području Republike Hrvatske na temelju takvih ništetnih i nelegalnih javnobilježničkih akata koji prema tome, po načelu legaliteta (bez Apostilla) nemaju  niti svojstvo ovršnosti, tim više jer tužitelj nije sa tuženikom načinio solemnizirani ugovor o kreditu u skladu sa odredbama Zakona o javnom bilježništvu, te isti  stoga niti ne može imati  svojstvo ovršne isprave radi bitnih zakonskih nedostataka.  

“. „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ (Član 5. Ustava RH).“

Na ovakvu ništetnost po službenoj dužnosti pazi sud koji vodi postupak. U postupku koji se vodio sud koji je donio rješenje o ovrsi, pazi sud po službenoj dužnosti radi li se o ništetnosti ili ne, odnosno je li banka-ovrhovoditelj imala predmetnu suglasnost i samim time je li predmetni ugovor i akt, odnosno poslovanje koje je određeno tim ugovorom u skladu sa propisima Republike Hrvatske. Ako tuženik nije imao, a iz priložene isprave se jasno vidi da nije imao suglasnost, niti ju je tražio od strane HNB koja mu mora odobriti poslovanje na području Republike Hrvatske, tada je ovakav pravni posao ništetan i ne može se provoditi ovršni postupak, te je ovrha nedopuštena.

Dokaz; preslika potvrde HNB, Zakoni i Ustav RH

Dakle, isprava na temelju koje je donešeno rješenje nije ovršna isprava/iz predmetnog razloga ništetnosti posla i samim time ugovora, te ima nedostatak promašene aktivne legitimacije ovrhovoditelja,  slijedom istog ništetna isprava i ništetni posao ne mogu steći ovršnost, tuženik na temelju ništetnosti nije mogao tražiti ovrhu predmetnim ugovorom i aktom, i na temelju pravnog posla koji nije legaliziran, a kao posljedica toga nisu ispunjeni uvjeti za provedbu ovrhe, a to je valjanost posla na temelju kojeg je provedena ovrha.

Sam javni bilježnik koji je sačinio predmetnu ovršnu ispravu i izovjeravao svu potrebitu dokumentaciju, bio je u obvezi provjeriti i utvrditi je li tuženik u posjedu predmetne suglasnosti HNB-a odnosno je li od strane tuženika u Republici Hrvatskoj osnovana podružnica. Također je ovršni sud trebao  u trenutku pokretanja ovršnog postupka utvrditi postojanje predmetne potvrde/suglasnosti budući je predmetna suglasnost osnov za valjanost, provedbu ovrhe. Sud i javni bilježnik propustili su to učiniti.

Slijedom rečenog ugovori i akti protivni Zakonu i Ustavu Republike Hrvatske ne proizvode pravni učinak, niti mogu biti temelj i osnov ovršnog postupka, budući se ovršni postupak nije smio niti voditi iz gore navedenih žalbenih razloga. Sud predmetne činjenice treba uzeti u obzir po službenoj dužnosti. Nezakonite i neustavne akte niti ne treba posebno utvrđivati ništetnim, isti su već ništetni činjenicom da su sastavljeni izvan zakona i propisa RH, pa se dakle ni na koji način ne mogu legalizirati i proglasiti valjanim, jer ono što nije po Zakonu i Ustavu RH, niti ne postoji, i nema pravni učinak. (Ustavni sud RH).

Tužitelj također ističe bitan procesni nedostatak u postupcima koje je vodio tuženik na području RH, a to je nedostatak međunarodne punomoći opunomoćeniku koji zastupa tuženika u parničnim i ovršnim postupcima, kao i nedostatak zakonom propisane nadovjere (Apostille) na ugovorima sklopljenim između fizičke osobe sa hrvatskim državljanstvom, i strane pravne osobe sa sjedištem u Austriji. Sukladno Zakonu RH, kao i Zakonu o javnom bilježništvu, isprave koje nisu potpisane na propisan način, ne polučuju pravni učinak, a radnje koje su provedene po opunomoćeniku koji nema zakonom propisane isprave, nemaju pravnu valjanost.

Dakle, kako je tuženik vršio poslovanje davanja kredita bez valjanog odobrenja, odnosno isti je poslovao protivno propisima Republike Hrvatske, sklapajući poslove kreditiranja bez dozvole

Slijedom rečenog tužitelj traži od naslovnog suda da donese slijedeću:

P R E S U D U

I.Utvrđuje se da su ništetne  slijedeće isprave:

-          Ugovor o jednokratnom kreditu od ___________.,  broj stranke:__________ broj računa  ____________

-          Javnobilježnički akt – Suglasnost o zepljeni  broj OV-_________. od ___________. godine ovjereno kod javnog bilježnika Ivan Adžija.

te se utvrđuje da isti ne proizvode nikakve pravne učinke od trenutka nastajanja.  

II. Nalaže se FINI – Financijska agencija da bez odgode, temeljem ove Presude  oslobodi sva zaplijenjena novčana sredstva na računima tužiteljice ________________  temeljem Suglasnosti o zapljeni broj OV-_____________________. od __________ ovjereno kod javnog bilježnika Ivana Adžije.

III.Tuženici  su u obvezi nadoknaditi troškove ovog postupka u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U Zagrebu, __________________                                            TUŽITELJICA