petak, 10. veljače 2017.

ŽALBA NA PRESUDU DOSUĐENU U KORIST ERSTE CARD - KARTIČNE KUĆE



OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Vukovarska 84, 10000 Zagreb

Na broj:  _____________

TUŽITELJ: Erste Card Club d.d., Praška 5, OIB: 85941596441, zastupano po odvjetničkom društvu
                  Marijan Hanžeković

TUŽENA:  XXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXXX

Radi isplate

Ž A L B A

tužene na presudu broj ___________ od ____________

Žalbom tužena pobija citiranu presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pobijanom presudom tuženoj je naloženo isplatiti tužitelju iznos od xxxxxxxxx  kn na ime glavnice, xxxxxxxxxx kn na ime zatezne kamate, pripadajuću i zakonom propisanu kamatu na glavnicu, te trošak od xxxxxxxxxx kn.

Presuda je donešena na temelju Rješenja o ovrsi od xx.yy..2006. godine broj Ovrv-xxxxx/06 na koji je tužena pravovremeno uložila žalbu te se postupak nastavio u parnici.  Rješenjem broj  Ovrv-xxxxx/2010 – stavljeno je izvan snage rješenje  o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je određena ovrha.

Tužena najprije ističe da postupak traje nerazumno dugo, još od 2006. godine, što je punih 11 godina, za koje vrijeme je na glavnicu obračunana visoka zatezna kamata, čime je tužena dovedena u težak položaj, dok se tužitelj neosnovano bogati već samom duljinom postupka. Potpuno pogrešno Naslovni sud navodi u pobijanoj presudi da bi tužena sama prouzročila duljinu postupka. Tužena se redovno odazivala na sudske rasprave, dok je svega posljednjih mjeseci imala  zdravstvenih tegoba, o čemu je obavijestila pravovremeno sud i dostavila liječničku dokumentaciju, što je opravdan razlog za izostanak sa ročišta.

Nadalje, tužena osporava u cijelosti osnovanost i visinu tražbine na temelju vjerodostojne isprave. Iako je sud uvažio knjiženja tužitelja kao valjanu ispravu, ista je donešena bez utjecaja tužene na prigovor, bez spoznaje na koji način i kako je provedeno knjiženje, i bez suglasnosti tužene o visini tražbine.   Tužena je platila iznose glavnice, o čemu je dostavila dokaze u ovršnom postupku broj Ovrv-xxxxx/06 radi čega je i sud u tom postupku stavio izvan snage Rješenje o ovrsi pod brojem Ovrv xxxxx/2010. godine.

Tužena ističe da su tužbeni zahtjev tužitelja, kao i navodi iz  pobijane presude u suprotnosti sa odredbama EU Direktive 93/13 o zaštiti potrošača, kojom je određeno da se potrošaču ne mogu nametnuti obveze i obračuni za trošak s kojim nije upoznat.  Tužena je smatrala da je  Rješenjem broj Ovrv xxxxx/2010 godine odlučeno o njezinoj obvezi, da je glavnica podmirena u cijelosti, a da je kamata prestala teći. 

Tužena ističe da je tužitelj obračunavanje kamata vršio na način da je iste pripisivao glavnici, te je na tako obračunani iznos obračunao zatezne kamate,  što proizlazi iz činjenice da je tužena već podmirila cjelokupnu glavnicu, o čemu je dokaze dostavila  Naslovnom sudu u prethodno provedenom postupku. 

Tužena osporava tužbeni zahtjev i obračunati iznos u vjerodostojnoj ispravi kao ništetan, obzirom da je tužitelj obračunavao zateznu kamatu na navedenu glavnicu, te istu uglavničio protivno kogentnim zakonskim normama, te je ponovno obračunao zakonske zatezne kamate za potrebe ove parnice, na način da su obračunane kamate na kamate, što je apsolutno protivno odredbama čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

Tužena prigovara i troškovima koji su joj presudom određeni, obzirom da određeni trošak gotovo pa dostiže glavnicu utuženog iznosa što je ogroman nesrazmjer  s visinom vrijednosti spora te u znatnoj mjeri  dovodi tuženu u teško socijalno i egzistencijalno stanje, naročito uzevši u obzir da je tužena samohrana majka. 

Tužena svakako ističe da je Rješenje o ovrsi donešeno xx.yy..2006. godine, da je čitav postupak trajao čak 11 godina, što je protivno i odredbama Europske konvencije za ljudska prava, te uslijed duljine postupka, koji je započet xx. yy. 2006. godine, dosuđena kamata znatno premašuje iznos glavnice, a sve na teret tužene koja sasvim sigurno ne snosi odgovornost za ovako nerazumnu duljinu postupka.  Člankom 29. Ustava RH propisano je da svatko u Republici Hrvatskoj  ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Ovako nerazumno dugo vođenim sudskim postupkom u sporu male vrijednosti tuženici je načinjena ogromna šteta, dok se tužitelj bogati naplatom zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, i to nesrazmjerno potraživanju, koje je tužena osporila u cijelosti.

Tužena također ističe bitnu povredu, da je tužitelj u glavnicu obračunavao i troškove opomena, za vrijeme dok  je zakon dozvoljavao naplatu troškova opomena, a kartične kuće su takve opomene naplaćivale temeljem vlastitih odluka, koje nisu bile utemeljene na zakonskim propisima.  Tek kasnijim donošenjem Zakona o zaštiti potrošača naplata opomena je izričito zabranjena.    Valja svakako istaknuti da je tužitelj trgovačko društvo, a ne financijska institucija, pa mu pravo na takav obračun kamate na kamatu ne pripada sukladno odredbi čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj s tuženikom nije ugovorio plaćanje troškova opomena i pribrajanje kamate na kamatu.  Opći uvjeti kartične kuće predstavljaju tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“  kakvi su najčešće Opći uvjeti kao adhezioni ugovori, to tuženik nije mogao samo ili prihvatiti ugovor potpisivanjem pristupnice, ili ga odbiti.   Navedenim postupkom  drugoj ugovornoj strani nije pružena zaštita koju pruža odredba čl. 296. st. 1. ZOO-a.

Prema st. 1.  toga članka ništetne su odredbe Općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako je opće uvjete koji ih sadržavaju odobrilo nadležno tijelo.

Tuženik nije ugovorio pripisivanje kamate na novu glavnicu, niti je ugovorio da mu se naplaćuju troškovi opomena, a što je tužitelj u izvadku iz svojih poslovnih knjiga naveo kao „vjerodostojnu ispravu“, pa se tužitelj ne može koristiti tim pravom, jer je takva odredba ništetna.

Iako je sud odredio izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužena ističe da se u ovom sporu zapravo radi o pravnom pitanju,  je li traženi iznos nepodmirena glavnica, ili se radi o kumuliranoj kamati kroz utuženi period kojima su pribrojene i obračune opomene, te na tako obračunani iznos formirana glavnica, na koju je dodatno sud odredio plaćanje zakonom propisane kamate.

Tužena isto tako  podnosi prigovor na obračuna troškova u iznosu od 15.000,00 kn, obzirom da je isti neumjereno visok , uzevši u obzir visinu spora od 22.000.00, kn te duljinu trajanja parničnog postupka što je protivno odredbama Ustava Republike Hrvatske i europske konvencije za ljudska prava, čime je tužena dovedena u tešku i gotovo nesavladivu situaciju, dok je istovremeno za vrijeme cijelo trajanje spora tvrdila kako osporava dug u cijelosti, što je  dokazala uplatama.

Tužitelj je u tzv. glavnicu pripisao ne samo dug, već i kamatu koja se kumulirala kroz godine parničenja, zakonsku zateznu kamatu, troškove ovrhe i javnog bilježnika, troškove opomena, troškove sudskih pristojbi i drugih troškova, te je tuženiku na  tako formiran iznos obračunavan još i PDV, iako je objektivno, čak i u slučaju kad je tužbeni zahtjev utemeljen i opravdan, tuženikov dug prema vjerovniku manji za iznos PDV-a.   Naime, iznos PDV-a po računu javnog bilježnika snosi vjerovnik kojemu je bilježnik obavio uslugu, i po takvoj isporuci naručitelj posla ostvaruje pravo na pretporez. Kada se od  dužnika naplaćuje ukupna svota javnobilježničkih troškova ovrhe zajedno sa PDV-om onda je u tom slučaju vjerovnik ostvario izvanredni prihod jer je s jedne strane već ostvario pravo na odbitak PDV-a kroz pretporez, a još mu je jednom taj trošak dužan platiti dužnik.   Sud ne smije ovrhovoditelju omogućiti da u ovršnom postupku, osim stvarnog duga ostvari i izvanredni prihod. 

Naslovni sud je zauzeo potpuno drugačije pravno mišljenje u  presudi broj  P-6856/16 od 24. studenog 2016. godine u kojoj je tužitelju dosudio kamatu tekuću od dana 24. studenog 2016. godine (iako je postupak pokrenut 23. kolovoza 2006. godine),  i to budući da je na dan donošenja prvostupanjske presude (ukidanja platnog naloga) odlučeno o pripadajućem trošku s osnova ovršnog postupka, pa tužitelju ne pripadaju kamate za ranije razdoblje.

Propisi o kamatama temelje se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, dok se prava potrošača temelje na odredbama EU Direktive 93/13 o zaštiti potrošača. Europski  Sud u Luxembourgu je u Predmetu  C 169/14  odlučio  da su mehanizam propisan EU Direktivom br. 93/13 neki  nacionalni sudovi sada doveli u pitanje, naročito sud koji je uputio zahtjev. U glavnom postupku nacionalni sud u biti se pita protive li se, u prvom redu, obveza određena državama članicama na temelju članka 7. Direktive 93/13 da se koriste prikladnim i djelotvornim sredstvima za sprečavanje stalne primjene nepoštenih odredaba u ugovorima koje prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima te, u drugom redu, pravo na djelotvornu sudsku zaštitu.

4.      Sukladno članku 6. stavku 1. Direktive 93/13:
„Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.“

5.      Članak 7. stavak 1. navedene direktive propisuje da „[u] interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima“.

Temeljem svega opisanog, tuženik predlaže drugostupanjskom sudu, Županijskom sudu u Zagrebu, usvojiti žalbu u cijelosti, te da ukine pobijanu presudu, odnosno da preinači odluku na način da se odbije zahtjev tužitelja Erste Card u cijelosti kao neutemeljen i protivan odredbama EU Direktive 93/13.

U ___________, _________. godine                                               TUŽENIK